Zovem se Petra, imam dvadeset i devet godina i radim kao recepcionarka u jednom hotelu na obali, u malom mjestu između Šibenika i Splita. Noćne smjene su mi postale normala, ne zato što ih volim, nego zato što su plaćene više, a meni je novac trebao. Nakon što sam ostavila fakultet u trećoj godini, nisam baš znala kamo idem. Radila sam po kafićima, po trgovinama, po sezonama, i na kraju sam završila za ovom recepcijom gdje provodim osam sati gledajući u vrata i slušajući kako klima uređaj šumi. Noću je hotel prazan, gosti spavaju, a ja ostajem sama sa svojim mislima i s jednim starim računalom koje jedva radi. Bilo je trenutaka kad sam razmišljala da odustanem od svega i vratim se doma u Slavoniju, ali ponos me držao. Nisam htjela priznati da nisam uspjela.
Te noći, bila je sredina listopada, kiša je padala već treći dan, i more je bilo sivo kao olovo. Gostiju je bilo malo, možda pet soba, i svi su bili u krevetima do jedanaest. Ja sam sjedila za recepcijom, pila kavu iz automata koji je pravio najgoru kavu na svijetu, i gledala u mobitel. Skrolala sam po društvenim mrežama, gledala kako drugi žive, kako putuju, kako se zabavljaju, i osjećala onu poznatu prazninu koja me često hvatala noću. Onda mi je iskočila reklama za neku igru, ne sjećam se točno kako je glasila, ali sjetila sam se da je moja kolegica Ivana jednom spomenula da igra nešto online kad joj je dosadno. Nisam je prije slušala, ali te noći, u toj tišini, pomislila sam da bih mogla probati. Otvorila sam stranicu, registrirala se, i počela igrati. Sjećam se da sam na
vavada casino hrvatska naletjela slučajno, preko nekog foruma gdje su ljudi pisali o svojim iskustvima, i učinilo mi se kao mjesto gdje mogu barem na sat vremena zaboraviti gdje sam.
Prvih pola sata bilo je čudno. Nisam znala što radim, klikala sam nasumično, gubila male iznose i smijala se sama sebi. Igrala sam neki slot s temom Egipta, onaj s piramidama i faraonima, jer mi je bio najmirniji. Uplatila sam deset eura, čisto da vidim kako funkcionira. Krenulo je loše. Koluti su se vrtjeli, brojevi su padali, i već sam htjela odustati kad se pojavila kombinacija koja mi je vratila pola uloga. Nije to bilo ništa spektakularno, ali bilo je dovoljno da ostanem. Nastavila sam, polako, bez žurbe. Ponekad bih dobila, ponekad izgubila, ali ukupno gledano, bila sam tu negdje. Nisam ni dobivala ni gubila. Samo sam bila prisutna. I to mi je bilo dovoljno.
Oko dva ujutro dogodilo se nešto što mi je promijenilo noć. Koluti su se zaustavili na kombinaciji koju nisam odmah prepoznala. Trepnula sam, pogledala ponovno, i shvatila da sam osvojila nekoliko stotina eura. Nisam vrištala, nisam skakala, nisam budila nikoga. Samo sam sjedila i buljila u ekran. Srce mi je lupalo kao ludo, ruke su mi se lagano tresle, i prvi put nakon tjedana osjetila sam nešto osim umora. Nazvala sam sestru, ali nije se javila. Nisam nikome mogla reći. Bila sam sama u toj tihoj recepciji, s ekranom koji je svijetlio u mraku, i pomislila sam da je ovo stvarno. Nije to bio milijun, nije to bila egzistencijalna promjena, ali bio je to dokaz da se ponekad, eto, posreći. Nastavila sam igrati, ali sada s nekim čudnim mirom. Nisam više jurila. Pustila sam da stvari teku.
Sljedećih dana počela sam igrati redovito, ali samo noću, kad bi hotel utihnuo. Postalo mi je to ritual. Skuhala bih kavu, sjela za recepciju, uzela mobitel i pustila da se svijet oko mene ugasi. Nisam razmišljala o gostima, o kiši, o moru koje je bilo sivo, o onom čudnom osjećaju da sam negdje zalutala. Samo sam gledala kolute. Ponekad bih dobila, ponekad izgubila, ali uvijek bih na kraju imala nešto za prepričati. Jedne noći, dok sam čekala da mi se učita nova igra, vidjela sam obavijest o bonusu. Pisalo je da mogu iskoristiti neki kod za dodatne vrtnje. Nisam znala što je to točno, ali kliknula sam, unijela kod i dobila pedeset besplatnih vrtnji. Nasmijala sam se sama sebi. Osjećala sam se kao da sam otkrila tajno društvo. Kao da sam dio nečega što drugi ne razumiju.
Te noći dogodilo se nešto što mi je promijenilo raspoloženje za cijeli tjedan. U jednoj od tih besplatnih vrtnji, potpuno slučajno, osvojila sam nekoliko stotina eura. Nisam vrištala, nisam plakala, ali sam dugo sjedila i gledala u ekran. Bila je to prva dobra vijest nakon mjesec i pol dana. Nisam odmah podigla novac. Ostavila sam ga tamo, kao neku vrstu sigurnosti. Sljedećih dana počela sam razmišljati drugačije. Nisam više bila žrtva okolnosti. Bila sam netko kome se posrećilo. Zvuči glupo, znam, ali taj osjećaj da si dobio nešto što nisi očekivao, da ti je svemir bacio komadić kolača, promijenio mi je percepciju. Počela sam ponovno pisati molbe, ali ovaj put bez one očajničke note. Pisala sam ih kao netko kome nije hitno. Kao netko kome je dobro. I to se osjetilo. Dobila sam dva poziva za razgovor u istom tjednu.
Jednog popodneva, dok sam čekala smjenu, ponovno sam otvorila aplikaciju. Nisam igrala, samo sam gledala. Vidjela sam da su dodali nove igre, nove načine igranja. Pomislila sam na sve one ljude koji ovo rade svaki dan, koji žive od toga, i shvatila da ja to nikad ne bih mogla. Previše je to za mene. Ali kao zabava, kao bijeg, kao nešto što ti ispuni prazninu u tmurnom razdoblju, bilo je točno ono što mi je trebalo. Nisam postala ovisna, nisam izgubila posao, nisam se posvađala s obitelji. Samo sam pronašla način da preživim onaj period kad nisam imala ništa drugo. I to je vrijedno. Ponekad se sjetim tog osjećaja kad se koluti zaustave i kad shvatiš da si dobila. Ne mogu ga opisati, ali znam da je bio stvaran. I znam da ću možda opet zaigrati. Ne danas, ne sutra, ali jednog dana, kad bude kiša i kad budem sama. Jer ponekad je dobro pustiti da te slučajnost iznenadi. Ako ništa drugo, barem imaš priču za prepričati. A ja sam je upravo ispričala.
